CIA: Kako se zapad igrao našim zivotima!?

BANJALUKA, VAŠINGTON – Iako je Radovan Karadžić zvanično insistirao na suverenitetu srpskog entiteta na 64 odsto teritorije BiH i eventualnu konfederaciju sa Srbijom, u stvarnosti on je bio spreman prihvatiti manje od toga, navodi se u dokumentima koje je objavila CIA.

Konkretno, ove obavještajne procjene, koje se nalaze u dokumentu od 5. septembra 1995, u podsekciji pod naslovom “Karadžić igra ulogu života” sugerišu da on nije bio raspoložen za konfederaciju sa Srbijom, jer bi to umanjilo njegovu političku težinu.

“Nema nimalo sumnje da Karadžić uživa u poziciji lidera bosanskih Srba i kao faktor u međunarodnim pregovorima. On bi sigurno bio kolebljiv da prihvati pripajanje teritorije bosanskih Srba Srbiji jer bi velika Srbija smanjila njegovu ulogu”, procjenjuju analitičari CIA.

Na osnovu ove procjene, CIA daje konkretne preporuke kako da se američki diplomati odnose prema Karadžiću. Prvo napominju da Karadžić nije spreman da se žrtvuje, uprkos javnim nastupima u kojima tvrdi suprotno.

“Iz tog razloga, kombinacija ozbiljnih vojnih prijetnji uz kratkoročnu diplomatsku izolaciju, nakon koje bismo obnovili dijalog s Palama, učiniće ga mnogo prijemčivijim u budućim mirovnim razgovorima”, analizira CIA.

Napominju da je Karadžić početkom devedesetih godina vjerovatno iskreno mislio da su Srbi ugroženi i da ih je potrebno zaštiti zbog erozije Jugoslavije.

“Ali, kako je njegova moć počela da raste uz pomoć armije bosanskih Srba – uz izvještaje o ratnom profiterstvu i korupciji – počeo je da raste i njegov osjećaj značaja”, ističu analitičari CIA.

Inače, u dokumentu od 7. septembra 1995. vidljivo je da se Amerika “ohladila” od davanja mogućnosti otcjepljenja RS i stvaranja konfederacije sa Srbijom, jer je, podsjećamo, u međuvremenu počela NATO intervencija.

“Bosanci (bh. muslimani) su sada dobili ono što su htjeli zadnje dvije godine – zapadne vazdušne napade u njihovu korist. Postoje znakovi da je Sarajevo ‘očvrsnulo’ po pitanju konfederacije i predaje Goražda”, navode u dokumentu.

U pomenutom izvještaju od 5. septembra, u dijelu pod nazivom “Milošević i igra moći”, CIA ističe da Milošević nije ultranacionalista kako se predstavlja, već taktičar čiji je jedini interes ostati na vlasti u Srbiji.

“Miloševićev taktički pristup je u potpunosti posvećen obezbjeđivanju njegove moći u Beogradu, ma kakvu cijenu za to morali da plate njegovi sunarodnici Srbi”, ističu u CIA.

Podsjetili su da je Milošević nastojao biti kooperativan sa Zapadom čim je pojačan pritisak na njega zbog sankcija. Zanimljiva je ocjena da je za barem dio nagle promjene Miloševićevog pristupa odgovorna njegova supruga Mirjana Marković.

“Kako god bilo, Milošević je ispravno procijenio da su ga sankcije i populacija izmučena ratom umorili od nastojanja da sve Srbe ujedini u jednoj državi”, ističu analitičari.

I u ovom izvještaju CIA izražava zaprepaštenost lakoćom kojom je Milošević Krajinu prepustio Hrvatskoj vojsci i sugerišu da je Milošević političkim manevrima spriječio veću reakciju u Srbiji zbog ovog poraza.

“Zahvaljujući beogradskim političkim odlukama, došlo je do zanemarljivih protesta srpske populacije. I to uprkos zbjegu 200.000 Srba i najvećem srpskom porazu otkad je njemački Vermaht pregazio Srbiju u sedam dana aprila 1941”, navode u CIA.

Zanimljiva je ocjena u dokumentu od 24. oktobra 1995, u kojem CIA procjenjuje da on u stvari nema uticaj na Srbe u BiH, iako se trudi da dokaže suprotno. I u nekoliko drugih dokumenata koje smo našli, na preporuke Ričarda Holbruka, specijalnog izaslanika američkog predsjednika, da bi trebalo olakšati sankcije protiv Miloševića kako bi on uticao na Srbe u BiH, u Vašingtonu odgovaraju negativno, vjerujući da Milošević nema taj uticaj.

“Mi ne vidimo vezu između suspenzija sankcija Miloševiću i njegove moći da utiče na Srbe, iako bi Milošević želio da Zapad vjeruje da može. Njegov glavni uticaj na njih je kontrola materijalne pomoći koju im šalje”, navodi se u dokumentu.

Veoma je zanimljiv dio u kojem Holbruk pokušava ubijediti Vašington da je potrebno olakšati pritisak na Miloševića, jer ga pritišću opozicija i unutrašnje snage u Srbiji. Iako su donosioci odluka o ovoj tvrdnji podijeljeni, ipak je prevladalo mišljenje da Miloševiću ne treba pomagati.

“Jedan od Holbrukovih argumenata je da je Milošević pod jakim unutrašnjim pritiskom i da mu je ova pomoć potrebna. Mi ne mislimo da je on baš pod tolikim pritiskom. Vjerujemo da bi on to (dizanje sankcija) iskoristio da se snabdije naftom i strateškim materijalima”, stoji u bilješci od 26. oktobra 1995.

SAD zaustavile napad na Banjaluku!

Hrvatske snage su zaustavile ofanzivu u zapadnoj Bosni i čini se da je to u skladu sa demaršom koji smo im uputili, stoji u dokumentu CIA od 20. septembra 1995. godine, koji se odnosi na situaciju oko Banjaluke.

Osim što su vjerovali da bi nastavak ofanzive protiv RS ugrozio mirovne pregovore i civilno stanovništvo, čini se da su ulogu u toj odluci imali i Rusi.

“Rusi bi mogli postati histerični ako Srbi nastave da gube teritorije”, ističe se u dokumentu od 14. oktobra.

Kako ističu u pomenutom dokumentu od 20. septembra, napadi Bosanaca (bh. muslimana) u području Ozrena i Konjica ne prestaju, zbog čega su “uznemireni Rusi” od Amerikanaca tražili demarš prema Bosancima.

“Jasno, Bosanci ‘njuše’ pobjedu i nisu voljni da daju koncesije”, navodi se.

U dokumentu se govori i o pošiljci naoružanja iz Irana za Bošnjake, koju je otkrila hrvatska vojska.

“Iznervirani Hrvati su zaprijetili da će srušiti svaki iranski avion koji bude dopremao oružje muslimanima”, ističe se u dokumentima.

Tretman Bošnjaka i Srba

SAD nisu bile spremne da prilikom razmještanja IFOR-a Srbe i Federaciju tretiraju na isti način, stoji u dokumentu od 18. oktobra 1995. godine.

“Planeri NATO-a imaju različita gledišta kako tretirati neku od strana u slučaju kršenja sporazuma. SAD bi Srbe i muslimane tretirale na različite načine, a NATO bi obje strane tretirao identično”, stoji u dokumentu.

U nekoliko narednih dokumenata planeri se bave pitanjem kako da IFOR postupa prema Srbima i treba li i u kojoj mjeri boraviti na teritoriji RS, iako su u procjenama rizika isticali da opasnost njihovim trupama dolazi od iranskih elemenata u BiH i moguće hrvatske intervencije u Istočnoj Slavoniji, a ne od Srba i Hrvata u BiH. Na kraju su se odlučili za jednak tretman.

U dokumentu od 18. avgusta doslovno piše da ako Federacija prekrši sporazum, mirovne snage odlaze, a ako Srbi prekrše sporazum, mirovne snage bi intervenisale.

RTV BN