Ne čačkaj mečku mala?

sreda, 29 januar 2014 12:45

alumina birac

Nije ovo baš naslov koji priliči „ženskinju“. Ali, ova narodna, najbolje odslikava prilike u kojima istražujem pljačku „stoljeća“ u Republici Srpskoj. Pogađate, riječ je o fabrici glinice „Birač“.

NE BIH DA BUDEM ĆURUVIJA

Osim, ako Svevišnji tako ne naredi.

Hm. Sumnjičava po prirodi.

Odrastajući uz Dosije iks, znam da se pojava i suština rijetko poklapaju. Od malena, udišući dim zeničke željezare i stasavajući na zeničkoj Blatuši, podsvjesno su me uvijek vukli fabrički dimnjaci. Sada pravo u Zvornik. U FG „Birač“.

-Ne čačkaj mečku mala! – reče mi ljepuškasti momak na ulazu u Fabriku, kada sam mu rekla razlog svoje posjete.

-Šta 'oće ova cura, pita ga sa smiješkom njegov kolega.

-Kaže 'oće da ispita ko je sve pokr'o i opljačk'o Glinicu. 'Oće, to i da objavi.

-U, jebo te, žensko a 'oće da bude Ćuruvija. Žao nam je curo, 'al direktor je jako zauzet čovjek. A i policija vršlja danima. Al' nije problem najavićmo te.

-Ne morate, kažem, jer ne bih da budem Ćuruvija. Iako visoko cijenim istraživačko novinarstvo.

ČAČKAM PO KUĆAMA

Kao porodične slike i najdraže uspomene, moj sagovornik – izvor, čuva papire u svojoj kući . Čitam prvo samo one sa potpisom i pečatom. Tako me učili u školi MUP-a u Banjoj Luci.

Parafraziram profesora Banovića iz Beograda koji mi je predavao predmet „Kriminalistika metodika“: „Papiri sa pečatom i potpisom vode vas ka odgovornim licima.“

Propadanje ove gigantske korporacije možda počinje i ranije, ali pečatirana pljačka počinje sa potpisima Ivanića i Mikerevića.

Činjenica, Ivanićev potpis se krije ispod vaninstitucionalnog pečata anglo-evropskog naziva Deloitte&Touche, revizorske kuće koju je očigledno zastupao prepošteni Mladen doktor Ivanić.

Nije sporno što je kao doktor finansijske struke Mladn Ivanić potpisao reviziju poslovanja u pripremi Fabrike glinice za konačno stavljanje državnog pečata na ugovor o privatizaciji i što je u ime D&T naplatio pozamašnu cifru. Nije sporno ni to što zna engleski. Ali, sporno je što se u javnim prozivkama drugih pravi englez, zaboravljajući da je tada istovremeno vodio Vladu u kojoj se priča srpski.

Mikerević ili Miker, kako ga od milja zove opljačkani i prevareni puk, bar ćuti i pravi se ..... naivan. Kao stručnjak za licenciranje računovođa, daleko od očiju javnosti, u manje stresnom ambijentu , naplaćuje znanje finansija očekujući da od njega niko neće tražiti i da pjeva. Kao što su sužnji pjevali i pjevaju o njoj. Republici toj. Tamo daleko u zemlji lala i kanala.

Tužna melodija u glasu i papirima mog sagovornika je puna disonantnih tonova ali sa prepoznatljivom temom vodiljom: Pljačka la la la.

Melodija svedena na banalizovani refren pljačkaške privatizacije i preobimne proizvodnje sirotinje čiji izvozni višak nam čak i vraćaju kao robu bez papira o poreklu države proizvođača. Na trenutak me slika naših mučenika iz Sočija, koja promiče na tv ekranu mog domaćina, podsjeti na potrebu da i dalje čačkam...

Nemoguće je pljačku koja je trajala punu deceniju opisati na dvije i po stranice ni u pjesničkom maniru. U akciji MUP-a RS već je iz fabrike izuzeto preko dvjesto hiljada stranica od kojih će, nada se cijela javnost, biti stručno i nepristrasno sačinjena sabrana nedjela sa slikama najodgovornijih od kojih sam ja potpise i pečate dvojice prepoznala samo u prvom danu čačkanja. Čačkaću i dalje...

VE-BE-ER-OVI

Dok moje zaposlene kolege istražuju vatru a i ja besposlena pomalo guram nos u fabrički dim, zastao mi je dah kad sam u povratku od izvora – sagovornika, u Karakaju na skretanju u fabrički krug Glinice ugledala kolonu kamiona.

Jedni izgledaju normalno i očigledno izvoze robu iz fabrike, ali ovi drugi što ulaze u krug su me podsjetili na vrijeme kad sam iz Zenice bježala u Hadžiće.

Isto oni ve-be-erovi majke mi. Za manjinski narod u BiH koji nije ratoa vidio , prevod riječi „ve-be-er“ mi je rekla ratom slomljena većina. Kažu da su to višecijevni bacači raketa. Da se naježiš. Al, napunjeni u procentu Harisove Bosne od 100 posto.

Morala sam nekog da pitam šta to voze ve-be-er-ovi?

-To iz Srbije od Batajnice do Zvornika voze četiri petine potrebnog gasa. Jednu petinu voze od licencirane firme sa sjedištem u Posušju. - opet mi reče moj izvor, kome sam se vratila.

-Pa ja čula da gasovod prolazi kroz fabrički krug? Zar nije opasno, da se onolike boce pod pritiskom voze na kamionima.

-Teško je to razumjeti, ali na žalost to je jedini način da 1134 radnika „Alumine“ ili bivše FG „Birač“ radi. I ne samo nas toliko, nego od Alumine sada zavisi i rad KAP-a u Crnoj Gori. A samo im KAP i proizvodi. Da vam ne nabrajam dalje, jer je nemoguće precizno izbrojati porodice Podrinja, Birča, Republike Srpske, BIH, Srbije i Crne Gore koje žive od multiplikovanja novca stvorenog u Alumini. Ali, kome to reći? Eto to gleda cijela RS, cijela BiH i majka Srbija. Rijetko ko pita što se gas vozi u bocama i na kamionima.

-Pa što? – pitam ja.

-Zato što u BiH postoje samo tri ovlaštena distributera za ruski gas gdje je Glinica prije rata uložila deset miliona u gasovod, priključnu i mjernu stanicu. Sad imate apsurd da „BH gas“ iz Srajeva zbog dugova koje su im napravili litvanski prevaranti neda gas „Alumini“ koja je ostavila na poslu sve radnike i koja na bazi potpisanih poslovnih ugovora planira da zaposli u ovoj godini još oko 500 radnika.

Ako konačno, osim deklarativno, Vlada Republike Srpske ne stane iza novog menadžmenta Alumine među kojima izdvajam dva genijalca, Mila Matića, Predsjednika Upravnog odbora Alumine i njegovog najznačajnijeg saradnika, Miodraga Spasojevića, ne znam šta će se dalje dešavati.

Od institucija jedinu istinsku podršku imaju od Načelnika opštine Zvornik, Zorana Stevanovića.

Vlada RS je litvanskim prevarantima samo u 2011. I 2012., do dolaska Matića na čelo upravljačke strukture, dala 30 miliona KM koje su, kao i najmanje još milijardu Litvanci, odnijeli iz RS, ostavljjući menadžmentu dugove za gas, željeznicu, i neuplaćene doprinose za radnike za period od tri i po godine.

PARALELNO VEZANI BOMBAMA

Uz redovne isplate ličnih dohodaka i danonoćnu organizaciju proizvodnje koja se izvozi u dvadeset zemalja svijeta, zbog ovakvog načina snabdijevanja gasa , sadašnja Alumina mjesečno gubi pola miliona maraka a oko pla miliona je koštala i nova priključna stanica za ovakav način upumpavanja gasa u gorionike, iako fabrika leži na gasovodu. „ – kaže moj izvor.

Ja onda malo mudrujem u sebi dovodeći u vezu činjenice koje mi je nesebično dao u razgovoru.

Uz svu genijalnost Mila Matića iz Zvornika, koju mu niko ne spori, da sa menadžmentom svjetskom tržištu ponudi nove proizvode, bez kojih neki svjetski kupci ne mogu (jer da mogu ne bi ni dolazili u Aluminu) neće Alumina dugo moći sama.
Uz svu volju, znanje i brigu, rukovodstvo i radnici na ovaj način neće moći da sačuvaju Aluminu.

Još jedan dio, od Litvanaca korumpiranih „stručnjaka“, iako skrajnut na niže ljestvice - čeka novu šansu.

Ćutke ih podržava, sindikalna šaka jada (Sindikat u Alumini ima dvije šake) koja je u doba litvanskih „isa i ausisa“ bila jednakija od druge sindikalne šake a čini je ogromna radnička većina koja domaćem kajmaku u loncu litvanskih trgovaca ni prići nije mogla. I nisu oni opasni da iza Litvanaca očigledno s pravom nije stala Država Litvanija a da Republika Srpska iza Alumine za sada stoji samo deklarativno.
Ogromna većina čestitih radnika i stručnjaka čvrsto stoji uz novi menadžment na čelu sa Matićem.

Bez obzira koliko ga nosio adrenalin zahvalnih radnika bez čvrste zaleđine iz Banja Luke pa i Sarajeva taj hvaljeni i osporavani, ali sigurno genijalni Matić, neće moći Sizifov kamen gurati.

Neko institucionalno mora omogućiti odvrtanje ventila u krugu fabrike kako bi Alumina ostvarila planirane od izvoza i konačno Republiku Srpsku i BiH izdigne visoko od sadašnjeg sramotnog odnosa uvoza i izvoza.

Kao da mi misli pogađa, moj sagovornik nastvlja:

-Ne može Matić ići kod Dačića, Vučića. Koliko znam sa Bajatovićem „Srbija gasa“ se sastao. Ali vidite i sami da gas stiže u tempirnim bombama i da se tako tempirane bombe pretaču u proizvodnju koja život znači.

-A šta je sa paralelnim vezama?

-E to, ne znam i nisam nadležan da znam. Pokušaću ja da saznam. – čvrsto sam mu obećala i otišla iz Zvornika.

Eto, samo sam malo udahnula fabričkog dima i vratila se iz malog lijepog gradića na Drini sa politčki obojenim pitanjem za sve institucije Srbije i Republike Srpske?
Da li je naša sudbina da na dvije obale Drine, nakon raspada bivše države, istinski budemo paralelno vezani samo bombama? Ja sam Sporazum o paralelnim i specijalnim vezama shvatila kao ispijanje Drine do dna. Kad ono izgleda nije baš tako?

Na institucijama Srbije, Republike Srpske i BiH je da pokažu, ne meni već, narodu i prije svih radnicima Alumine da mi je ovaj podnaslov o bombama totalno bez veze.

Naslov je moja briga.

Čačkanje se nastavlja....